Svedoci smo sve češćih rasprava u društvu o tome kako se danas mnogi fakulteti završavaju uz određenu svotu novca, bez mnogo umnog zalaganja. U nastavku ćete imati priliku da pročitate moje iskustvo od pre desetak godina, kao i lični stav o tome kako je važno nekada reći „NE“, bez obzira na posledice.
Sve se desilo u jednom malom, siromašnom gradu na jugu Srbije, u Vranju. Kao mladić, nakon srednje škole, želeo sam da pošteno studiram i završim fakultet. Upisao sam fakultet koji obrazuje kadar za jedno plemenito zanimanje. Ubrzo po dolasku u studentski dom, upoznajem se sa novim društvom, gde mi starije kolege, koje su već završile prvu godinu, govore da ću morati da platim ispit na prvoj godini ukoliko želim da nastavim studije. Bez imalo stida, priznali su da su i sami platili!
Odmah sam im jasno rekao da ja to neću uraditi, iako su bili ubeđeni da ću morati. Ušao sam u raspravu sa njima i obećao sebi i njima da neću pristati na to, pa makar morao da odustanem od studija.
Vreme je prolazilo, ispiti su dolazili jedan za drugim. Većinu sam položio odmah u prvom roku, ostavivši „ispit koji se plaća“ i još jedan teži predmet za sledeći ispitni rok. Na spornom ispitu sam briljirao na pismenom delu, toliko da smo od dvadesetak studenata samo nas troje položili pismeni deo. Evidentno je da smo probrana grupica ljudi koja nije dala novac u zamenu za ocenu.
Došao je red i na usmeni deo ispita. Profesorka je postavljala pitanja, ali kako je ispit odmicao, bilo je jasno da pokušava da nas obori. Na kraju, bez jasnog obrazloženja, rekla nam je: „Vidimo se u sledećem roku!“, i niko nije položio.
Kako je funkcionisala kupovina ispita?
Starije kolege su mi objasnile kako sistem funkcioniše. Profesorka je imala saradnicu u studentskom domu, koja je obavljala prljav posao umesto nje. Studenti bi toj osobi davali indeks i novac, a indeks bi im se vraćao s potpisanom ocenom. Na taj način, profesorka je bila zaštićena, jer nije bilo direktnog kontakta sa studentima. Sve se završavalo brzo i bez rizika.
Ponosan što nisam platio
Iako sam imao uslove za samofinansiranje, odlučio sam da prekinem školovanje na toj ustanovi. Nisam želeo da budem deo korupcije, i bilo mi je krivo što je većina studenata prihvatila tu praksu bez imalo stida. Na taj način, profesorki je bilo omogućeno da nastavi sa tom sramnom praksom.
Kako sam kasnije čuo, profesorka je sada u penziji i izbegla je odgovornost, jer se niko nije potrudio da je prijavi. Čak i da jeste, dokazivanje bi bilo gotovo nemoguće, jer je sve bilo organizovano savršeno.
Na kraju, kao što kaže Đole Balašević u jednoj pesmi: „Neko to od gore vidi sve“. Možda je izbegla ,,ovozemaljsku kaznu“, ali verujemo da je neko ipak sve to zabeležio…
Dodao bih i to da sam nakon te priče upisao drugu visokoškolsku ustanovu koju sam uspešno završio bez plaćanja, ponosan na sebe što sam rekao NE onda kada je to bilo najteže!
Ovim putem pozivam studente da u komentarima iznesu svoje mišljenje i iskustva, a voleo bih da se javi i neko ko je studirao u Vranju i imao slične situacije.
Ivan I.
UKOLIKO I TI ŽELIŠ DA PODELIŠ SVOJ STAV, KLIK OVDE!